Skulptura neprolazne ljepote

Tko god je prelistao nedavno objavljenu sintetsku monografiju Joseph Turkaly – The Life of a Sculptor (Joseph Turkaly – Život jednog kipara), tiskanu u Clevelandu prigodom stogodišnjice rođenja ovoga osebujnog umjetnika, ostao je zadivljen monumentalnošću i opsegom njegova opusa, koji po svojim estetskim vrlinama i tematici spada u sam vrh hrvatskoga i europskoga modernizma, iako se razvijao u prekooceanskim emigrantskim okolnostima druge polovice 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama. Žalosna je činjenica da i trideset pet godina nakon izlaska Hrvatske iz „komunističkoga raja ateistične provenijencije“ akademski kipar toga ranga još nije primjereno vrednovan i predstavljen u pregledima hrvatskoga kiparstva moderne ili pak u leksikografskim kompendijima hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća. Istina, Turkalj ima svoju kratku natuknicu, ali redovito nejasnu kao da je riječ o naturščiku koji se u nedostatku kadrova slučajno zatekao u američkome ateljeu znamenitoga umjetnika svjetske klase Ivana Meštrovića na glasovitom katoličkom Sveučilištu Notre Dame (South Bend, Indiana), a ne o talentiranome akademskome kiparu i medaljaru te sveučilišnome profesoru kiparstva, obrazovanome na prestižnim europskim akademijama kakve ima talijanska renesansna prijestolnica Rim, uz studij koji je prethodno pohađao na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Josip Turkalj (Rakovica, 1924–Cleveland, 2007),
hrvatski kipar iz Sjedinjenih Američkih Država, učenik Ivana Meštrovića

Suvremenik je velikana hrvatskoga kiparstva poput Ivana Meštrovića, Antuna Augustinčića, Ivana Kožarića, Vojina Bakića, Šime Vulasa ili pak Marije Ujević Galetović, koji su stvarali u domovini. Bolje sreće s domovinskim kustosima od Turkalja imali su likovni umjetnici iz prekooceanskoga egzila kao što su Jozo Kljaković, Kristian Kreković, Maksimilijan Vanka, pa i Josip Crnobori – iako su i oni s Meštrovićem i Turkaljem dijelili emigrantske tjeskobe iz doba hladnoratovske podjele svijeta. Ako znamo da se Hrvatska tek prošle godine prigodom 130. obljetnice rođenja dostojno odužila reprezentativnom izložbom u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori slavnome Ivanu Meštroviću, koji je svoj umjetnički opus još za života darovao hrvatskome narodu, onda se nadamo da će doći red i na retrospektivu Josipa Turkalja u Lijepoj Našoj, uz hrvatsko izdanje i prijevod ove impresivne monografije o Turkaljevoj karijeri od Hrvatske preko Italije do Amerike.

Predgovor Turkaljevoj monografiji, impostiran kao uvodni esej, napisao je kustos i istaknuti povjesničar umjetnosti s uglednoga sveučilišta Case Western Reserve University Henry Adams, ističući kako je „jedna od fascinantnih značajki u vezi s Turkalyjevom umjetnošću način na koji zrcali vrlo drevne tradicije ručne izrade, s društvenom i zajedničkom nam zbiljom, netaknute složenim teorijama i kritičkim raspravama koje danas preplavljuju svijet umjetnosti. Gotovo kao da je rođen prije tisuću godina i istodobno doživio moderno doba“.

Prema Thomasu Turkalyju, koji autorski supotpisuje monografiju, umjetničko stvaralaštvo njegova oca Josipa obuhvaćalo je četiri različita stilska razdoblja. Nakladnik ove raskošno ilustrirane monografije je The Turkaly Family Art Trust (Zaklada za umjetnost obitelji Turkaly). Knjiga ima 228 stranica enciklopedijskoga formata i prati kiparev stvaralački put od skromnoga hrvatskog sela smještenog u Lici do svjetskih metropola, gdje su u galerijama, poznatim bazilikama, crkvama, sveučilišnim kampusima te u muzejskim i privatnim zbirkama izlagana njegova djela. Na vrhuncu karijere 1960-ih i 1970-ih njegovi su radovi izlagani u institucijama kao što su The Detroit Institute of Art / Detroitski institut za umjetnost (Detroit, Michigan), Academy of Fine Arts at the University of Pennsylvania / Akademija likovnih umjetnosti, Sveučilište u Pennsylvaniji (Philadelphia, PA), South Bend Art Center / Muzej umjetnosti South Benda (South Bend, Indiana), Ball State Teachers College / Pedagoški koledž, Sveučilište Ball State (Muncie, Indiana), National Arts Club / Nacionalni umjetnički klub (New York), National Sculpture Society / Nacionalno kiparsko društvo (New York), National Academy of Design / Nacionalna akademija za dizajn (New York), Herron Museum of Art / Muzej umjetnosti Herron (Indianapolis, Indiana), uz niz vrlo posjećenih vjerskih prostora diljem metropola sjevernoameričkoga kontinenta koje trajno krase najuspjelija djela iz sakralne kolekcije kipara Josipa Turkalja.

Monografija o Josipu Turkalju
tiskana u Clevelandu

Raskošna likovnost

Cjelokupnom dojmu vizualno raskošne Turkaljeve monografije ključni obol dodao je glavni fotograf nakladničkoga projekta Frank Prpic, koji potpisuje dizajn naslovnice i grafičko oblikovanje knjižnoga bloka. Knjiga sadrži i brojne kipareve skice, arhivske snimke ranijih djela, autentične fotografije iz ateljea te obiteljske fotografije, uz preslike najznačajnijih memorabilija ovoga umjetnika ličkih korijena.

Knjiga donosi uzbudljivu biografiju koju je napisao njegov sin Thomas, čiji sadržaj ni jednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim zbog hrabrosti talentiranoga mladića iz mitske hrvatske Rakovice, kojem partizani bezrazložno likvidiraju oca na kraju Drugog svjetskog rata, a koji se 1952, u 28. godini života, odlučuje na pogibeljne emigrantske putešestvije od Italije do Amerike u potrazi za slobodom umjetničkog izražavanja, ostavivši u rodnome zavičaju ucviljenu majku i dvojicu braće. Tijekom ekskurzije u Veneciji sa skupinom studenata, Turkalj se hrabro odvaja, zatraživši odmah politički azil. Majku, koja umire četvrt stoljeća kasnije, umjetnik će zagrliti samo nekoliko puta (u Rimu 1955. i u Zagrebu 1974), na koncu i na njezinu posljednjem ispraćaju (1976), kada kao američki državljanin u 52. godini života dobiva vizu za ulazak u Hrvatsku, koja je tada bila u sastavu komunističke Jugoslavije. Kao istaknuti profesor na Sveučilištu Notre Dame, Turkalj je primio američko državljanstvo (1964), odlučivši se vjerojatno zbog tadašnjih političkih (ne)prilika promijeniti način pisanja svoga prezimena u Turkaly. Do kraja života Turkalj je rodbinu u domovini posjetio četiri puta, a najdraži posjeti bili su mu u desetljeću nakon prvih višestranačkih izbora (1990) i osamostaljenja Republike Hrvatske, čiji ga je prvi predsjednik Franjo Tuđman zasluženo počastio krajem 1990-ih najvišim Državnim odlikovanjem za promicanje hrvatske kulture u svijetu.

Četiri kipareve faze

Monografija je podijeljena u četiri poglavlja, koja riječju i slikom prate Turkaljeve stvaralačke etape čija je kreativnost izrastala iz čudesne sinteze tradicije i modernosti. Prvo poglavlje naslovljeno je Klasično obrazovanje u Europi 1924–1956 (Classical training in Europe 1924–1956), a usredotočeno je na kiparevo djetinjstvo u ruralnoj Hrvatskoj s naglaskom na prvi doticaj sa skulpturom te odlazak u grad na srednjoškolsko obrazovanje i studij na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Kao dječačić – prateći u svome selu postavljanje biste poznatome vođi Rakovičkoga ustanka Eugenu Kvaterniku, koji je među prvima iskazao težnje hrvatskoga naroda za slobodom od tuđinskih vlasti – mašta da jednoga dana postane kipar, koji će oblikovati takve spomenike! Taj prizor u Rakovici pokazao se čarobnim trenutkom u kojemu se u Josipovu srcu rađa ideja o budućem zanimanju, koje će postati njegova životna strast. Opisuje i kiparevu tešku odluku da napusti domovinu tijekom komunizma kako bi na slobodnome Zapadu nastavio obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu, gdje je stekao titulu magistra (1954).

Drugo poglavlje znakovito je naslovljeno Kreativna sloboda u Americi 1957–1967 (Creative freedom in America 1957–1967) te opisuje Josipov odlazak – na poziv znamenitoga kipara Ivana Meštrovića – u Ameriku, gdje je krajem 1950-ih radio kao Meštrovićev asistent na Sveučilištu Notre Dame. Spojili su ih hrvatski intelektualci u egzilu, čije je stvaralaštvo objavljivala kultna Hrvatska revija Vinka Nikolića. Nakon Meštrovićeve smrti 1962. Turkalj će ga naslijediti na Odsjeku likovnih umjetnosti gdje je dvije godine predavao kiparstvo. Studiozno su opisani Turkaljevi kreativni iskoraci u likovnome izričaju te napori da izgradi samosvojnu karijeru u novoj domovini. Mladi kipar ondje 1960. susreće i ljubav svoga života Juliju Szente, s kojom je u braku dobio šestoricu sinova.

Treće poglavlje nosi simboličan naslov Povratak klasičnim korijenima 1968–1988 (A return to classical roots 1968–1988), što je referenca na Turkaljevu treću stvaralačku fazu koja se poklapa s njegovim preseljenjem u Cleveland, gdje je živjela velika hrvatska iseljenička zajednica. Tu je počeo predavati na Gilmour Academy, uz neumoran rad u ateljeu, kako bi lakše uzdržavao svoju sve brojniju obitelj. Taj mu je obiteljski i poslovni potez omogućio prihvaćanje većih narudžbi i širenje ugleda u američkim umjetničkim krugovima.

Četvrto poglavlje posvećeno je kiparevoj zlatnoj životnoj dobi kada on provodi Istraživanje u suvremenome stilu 1989–2007 (Exploration in contemporary style 1989–2007), te saznajemo kada se povukao iz nastave, suočivši se sa zdravstvenim teškoćama koje su mu ograničile rad. Budući da više nije mogao izrađivati velike skulpture, okrenuo se maloj plastici suvremenijeg i začudo inovativnijeg izraza te medaljarstvu, stvarajući djela za privatne kolekcionare, čime se donekle udaljio od figurativnog stvaralaštva u realističnome stilu. Poglavlje završava prikazom golema umjetničkog naslijeđa koje je stvorio u Americi, a na kraju knjige nalazi se Katalog djela i kronologija (Catalog of Work and Chronology) života i stvaralaštva Josipa Turkalja.

Ukrašeni kulturni krajolici Amerike

Među njegovim najpoznatijim skulpturama u najpoznatijim američkim kulturnim krajolicima su Mojsije, 5,2 metra visoka brončana figura u kampusu Sveučilišta Notre Dame; George Washington, 2,7 metara visok brončani kip ispred okružnoga suda u Buffalu (New York); ili pak, Kraljica mira i Majka Božja Bistrička, dvije mramorne skulpture visoke 2 metra u Nacionalnom svetištu Bezgrešnog začeća u Washingtonu. Turkaljeva djela nalaze se u javnim i privatnim zbirkama diljem SAD-a, Kanade, Italije, Hrvatske i Argentine. Njegovo djelo Majka imigrantkinja prvotno je u Torontu naručeno u vapnencu, a brončane verzije postavljene su u Buenos Airesu, Pittsburghu, Clevelandu, Zagrebu i ispred njegove kuće u Cleveland Heightsu.

Za svoja je djela Josip Turkalj primio mnoga priznanja još od studentskih dana kada je na talijanskoj Nacionalnoj studentskoj izložbi u Milanu 1953. godine osvojio prvu nagradu. Uz tu nagradu u Milanu, osvojio je i nagradu za najbolju vrtnu skulpturu na zajedničkoj izložbi National Arts Cluba i National Sculpture Societyja. Godine 1965. uručena mu je prestižna nagrada John Gregory, koja se u SAD-u dodjeljuje na temelju cjelokupnoga opusa umjetnika. Bio je član National Sculpture Society iz New Yorka od 1965. godine, a 1994. proglašen je njihovim stalnim članom najviše akademske časti. Njegova su djela više puta izlagana u New Yorku u sklopu izložbi ove ugledne organizacije. 

Najplodnija desetljeća Turkaljeva opusa, može se rezimirati, dogodila su se u drugoj polovici prošloga stoljeća. To je vrijeme velikih globalnih preokreta kada dolazi do promjene paradigme u poimanju same umjetnosti i pristupu vizualnosti. Polako se i u hrvatskih umjetnika u domovini i emigraciji toga doba afirmiraju pravci poput apstrakcije, op-arta, kinetičke i konceptualne umjetnosti... No, Josip Turkalj umjesto apstraktne forme svjesno odabire figuraciju i bavi se neiscrpnim temama koje su vezane uz biblijsku tradiciju i hrvatsku baštinu, uključujući djela koja uprizoruju univerzalno razumljive radosti i nevolje svakoga ljudskog života poput motiva majčinstva. Usavršivši se kod najistaknutijih umjetnika svoga doba poput Ivana Meštrovića, Turkalj se vješto koristio jezikom suvremene skulpture, osobito u posljednjim godinama svoga života, iskazujući vještine u stiliziranim formama moćnih univerzalnih vizualnih poruka.